Osnovna škola Viktorovac Sisak

Lidrano je hrvatska smotra literarnog, dramsko - scenskog i novinarskog stvaralaštva. Naša učenica Melani Kolarić,7.a svojim literarnim radom pozvana je  na Županijsko natjecanje.

Pročitajte pod opširnije...

Melani Kolarić (7.a): Dobitni listić

Ta šokantna, ali prilično sretna vijest, dogodila se jednog maglovitog i kišnog popodneva. Bio je dan kao i svi drugi. Otac Franjo sjedio je u svom naslonjaču i čitao novine, mama Anica čistila je i pospremala, najmlađa kći Ivona igrala se lutkama, a starija kći Lea bila je pred računalom kao i uvijek. Četveročlana obitelj svaki tjedan igrala je lotto, ali skoro pa nikad nisu ništa dobili, samo sitne novce. I tog su dana čekali večernje izvlačenje.

Tog popodneva netko je pozvonio na vrata. Lea je odmah poskočila pomislivši da je došao njezin dečko Lovro, ali bio je to samo poštar. Lea je uzela poštu i mrzovoljno ju predala tati. Franjo je malo bolje pogledao jednu omotnicu i ugledao oznaku lutrije. – Nije valjda! – pomislio je otac. Pogledao je ukućane, odložio omotnicu i sjeo. Mama i Lea su bile začuđene zašto ju ne otvara. U isto vrijeme Ivona je polako došla iz sestrine i svoje sobe i uzela pismo. Sjela je na kauč i polako ga počela otvarati. Lea nije mogla izdržati. -Hajde, koliko ti treba da otvoriš, daj meni!- - Ne, ne dam ti, pusti! Tata je ljutito ustao i rekao: - Dosta Lea, makni se od nje, neka otvori! Lea je bijesno otišla u sobu. Živjeli su u malom dvosobnom stanu tako da je znala da će sve i vidjeti i čuti. Ivona je napokon otvorila to čudno pismo i vrisnula. Mama se uplašila, a Lea je odmah dotrčala iz sobe. Ivona je počela vrištati: - Dobili smo peticu, jednu nulu i još tri nule kuna! Mama je brzo uzela Ivoni papir iz ruku i rekla: - Stvarno smo dobili pedeset tisuća kuna!  - Daj da vidim!- pridružio se i otac. Odjednom su svi  bili jako sretni. Tata se brzo obukao i otišao podići novac te poveo Ivonu sa sobom. Sjeli su u auto i krenuli. Mama i Lea su nestrpljivo čekale u dnevnom boravku. Došli su u poslovnicu lutrije, ali je red bio dosta dug pa su morali čekati. Napokon su došli na red i tata je rekao: - Dobar dan, ja sam Franjo Borković, mi smo danas dobili pismo da smo dobili pedeset tisuća kuna, pa sam došao po te novce. –Oprostite, gospodine, ako ste danas dobili pismo, ne možete podići novce jer je vrijeme već isteklo. To znači da se danas ponovno izvlači broj dobitne srećke, što ste i vi igrali, ali prije tjedan dana - rekla je mirno gospođa za pultom. – Znam, znam, ali vjerujte to je kriv naš poštar, on ni ne radi stalno. Zato mi ponekad ne platimo račune na vrijeme  pa nam isključe struju. Molim vas, možete li nam nekako dati naš novac, barem neku utješnu nagradu? - moljakao je otac, što jako rijetko radi. Ali gospođa je rekla: - Gospodine, iza vas je podugačak red, molim vas da se pomaknete, ja tu više ništa ne mogu učiniti.-  Ali moje ime piše na omotnici, hoću svoje kune. Naš poštar je kriv, on kasni, ne mi! - nabrajao je otac. Ivona je zaplakala. - Oprosti, djevojčice, ali rekla sam da ne mogu ništa učiniti, molim vas, gospodine, pomaknite se - rekla je sad već pomalo ljutito gospođa. Nije  mu ništa drugo preostalo nego da se makne. Ivona je bila jako tužna, ali i Franjo također. Kada su htjeli krenuti kući, netko je zaustavio tatu. – I tebe su prevarili, a? Franji ništa nije bilo jasno. –Meni se to isto dogodilo prije mjesec dana, pismo se negdje zagubilo, a kad je napokon stiglo, rekli su da više ne vrijedi. Nije ti kriv tvoj smotani poštar, nego oni - završio je gospodin. – Možda si u pravu, ali što ja tu mogu? Tata se okrenuo i otišao kući s Ivonom. Gospodin nije odustajao pa je potrčao za njima. – Čekaj, čovječe, da ti kažem još nešto.- Ivoni se sad već žurilo kući pa je rekla : - Oprostite, vi ste jedan jako dosadan ljud! Maknite se od nas! Čovjek se okrenuo i otišao.

Kada su došli kući, soba je bila prepuna nekih vrećica. Franjo je počeo vikati. - Ovdje kao da je atomska pala, što je vama žene drage! I otkud vam sve te vreće? Ma čekaj, da niste vi mislile da smo mi dobili te novce pa potrošile ušteđevinu!?- Pa kako misliš, nismo dobili novce??- rekla je zaprepašteno mama. – Pa nismo, a vi niste normalne, cijelu ušteđevinu koju sam zaradio u Njemačkoj vi ste potrošile, e to stvarno nisam očekivao! Kako vas nije sram!-  bjesnio je Franjo. Nakon dvije duge godine obitelj Borković uspjela je otplatiti sve dugove koje su izazvale Lea i mama. Lea više ne želi skupe stvari i sada je zadovoljna onime što ima. Anica i Lea su naučile svoju lekciju. Prestali su igrati i lotto jer su shvatili da im je samo unio nesreću u kuću.

Irena Balen - Gorišek, prof.